.fAiRyTaLe GoNe BaD.

Noćas bih ti mogla reći da te volim. Nijedna riječ ne bi se usudila pružiti ti utjehu koju trebaš. Noćas bih mogla zagrliti te čvrsto kao da je posljednji put. Mogla bih htjeti više od pijanog priznanja tvoje tihe patnje kojim me nagradiš tek povremeno.
Samo šapat dovoljan je večeras.
Volim kad ti se oči sjaje i nude mi život kojeg nikad neću imati.
Iskrenost je bol.
Bol je najsigurniji put do istine, reci mi ju dodirom. želim drhtati dok osjećam život kako se prelijeva iz tebe. Uzmi me noćas kao da ću zauzvrat dobiti tvoj svijet.
Nesavršena sjebanost koja ubija i razdire iznutra.
Sjebanost je savršenstvo u kojem uživamo.
Pojest ću te gladnim očima dok mi govoriš da je sve u redu. I nikad, kunem ti se nikad, morsko plavetnilo tvojih očiju nije me prevarilo dok usnama se trudiš lagati da me ne trebaš.
Ugrizi me najjače što možeš jer samo tad se osjećam živom. Daj mi sebe da te mogu čuvati zauvijek.
Zauvijek je opaka riječ.
Daj mi sebe da te čuvam dok umijem.
Nema nas. Nema nas.
A uvijek smo bili tu u blizini, nadohvat ruke.
Prekasno je. Za svaku laž koja je trebala biti izrečena.
I proklete jebene psovke koje čine gorčinu života. I prokleti jebeni mi, premladi da budemo uzeti.
Planiranje uvijek ne spašava stvar.
Daj mi ruku.
Samo ti i ja?
Dok umijemo čuvati jedno drugo.




Al ne uspevam da odolim da prošapućem da te noćas ruski volim.

Vjetar je odnio prah njene prošlosti u daleka bespuća.
Navikla je na zatvaranje očiju. Nedostajao joj je kristalni ametist.
Poneki odbljesak onoga čega više nije bilo i opet bi prestalo.
Muk.
Predavala se umjetniku razbarušene kose u ruke.
Molila da ju napiše. Naslika. Da ju dotakne.
Njeno golo tijelo zamotano u satensku plahtu. I crna čipka, crna čipka posvuda.
Uzmi me dok smiješ, uzmi dok pristajem.
Povučena u najhladniju vodu, dopustila je da sa nje isperu nju. Okretala se za nepoznatima, u svojim mislima sanjala poznate. Ulovila posljednji dašak istine sekundu prije nego iskopala je put za bijeg od nje. Trčeći daleko, što dalje, najdalje od ljubičaste i bijele i crvene na zidu, prezirala je boje.
Boje.
Prelijevanje.
Sve je klizilo po mokrom zidu, crno-bijele slike poderu se same od sebe.
Nedostojna sama sebe.
Možeš li me dotaknuti, molim te?
Reci da me osjećaš.
Daj mi najlažniju sekundu sjaja, bit ću ti vječno zahvalna.
Ima li negdje izgubljenog njega koji čezne za Swarovskim u mom oku?
Samo odbljesak istine nudim. I ništa više.
Lažite me kao što ja lažem vas, volite me kao što vas volim.
Pretvaraj se, uzmi me, okreni mi leđa prije nego zaspeš.
Vjetar nosi svaku laž, odnijet će i ovu.
Opraštam kad se sve razvodni, opraštam što nikad nije imalo smisla.
Najčvrščim noktima poput bespomoćnog djeteta grabim ono što je ostalo od tebe.
Udahni. Izdahni.
Volim tvoje lice u grču.
I možda tvoje ruke dok me hvataju kao da ću pobjeći.
Trošim riječi kao da traju vječno, mijenjam ih i premještam, a zapravo je odavno prestalo biti važno.
Što god učinite, uvijek se znala ustati.
Kristalna disko kugla i pink kabanica.
Filmovi iz pedesetih, i laž laž laž.
Udahni život koji ti dajem, dobrodošao u vrtlog.
Kupam se u izdaji, ona liječi sve rane?

Oprosti, najdraža.
Za svaku riječ koja te bolila. Za svaku suzu i uzdah koji se oteo dok mislila si na njega. Oprosti dušo za svaku neprospavanu noć, za hladne osmjehe pred drugima. Oprosti za svu glumu koja bila ti je težak teret.
Oprosti za svaki vrisak iskrenosti i svaki drhtaj tvoga tijela.
Oprosti za sve čime si pokušala nadomjestiti.
Ne dam ti mira, znam. Borim se za ono što mi ne pripada, i jedem te polako, grebem te i stišćem, ne dam ti da dišeš.
Jedina, oprosti za sve što si osjećala prema njemu. Oprosti što si zbog mene slaba. Oprosti što si popustila, oprosti što te nagovorim da se spotakneš i padneš pred njegova koljena. Što te tjeram da moliš, što se svađam s tobom i govorim ti lijepe stvari. Zavaravam te opet, a bila si me pobijedila. Hodala si visoko uzdignute glave, kao najljepša na svijetu. I svi su bili ponosni. Ti si bila ponosna, a takva si rijetko kad.
Znam da ne ide ovako, dajem ti lažne nade, uzdižem ga u visine da ga gotovo i ne vidiš, šapćem ti na uho da je vrijedno svega, da samo stisneš zube i vrijeme će doći na svoje.
A vrijeme. Vrijeme teče i ne čeka heroje. Ne čeka ni tebe ni njega, niti vas zajedno. Niti ćeš od vremena imati pravo tražiti objašnjenje što se sve razvodnilo i što je nada umrla. Nećeš ni od njega. Jer draga, ti si pristala na ovu opaku igru, ti si me dala tako lako, prebacila si me iz tvoje bezbolne ruke, u njegovu. I klizim, iskačem, bježim. Jer što ću ondje gdje nisam željena?
I trčiš mu u zagrljaj, padaš mu pod koljena, i kriviš mene. Uvijek okriviš mene...ti mi dopuštaš da te slamam.
Ti si slaba na njega.
Ti si slaba na svu hladnoću ovog svijeta, i ti si ta koja kad se naježi misli da je to dobar znak. Zrak ti je odavno postao pregust, i nije više za disanje. Riječi nisu za osmjehe, a osmjesi nisu za tebe.
Oprosti draga, što ovo naivno tvoje, učini opet od tebe budalu.
Ali nemoj žaliti, nikad nemoj žaliti.
I budi ponosna draga. Budi ponosna na sebe.
Ti si čovjek kakav mnogi neće biti.
Oprosti dušo što te tjeram da uvijek plačeš, oprosti dušo što ti dajem da si slaba na njega.
Oprosti dušo što ne planiram prestati, jer ti si čovjek kakvog sam samo mogla poželjeti.



Znaš tko te hrabri... samo tvoje... Sabsino srce <3

Ponekad poželim spasiti tebe. Držati ti ruku dovoljno čvrsto da pobjegnemo iz namještene stvarnosti u maleni stancic u centru grada.
Dodirnuti te dugo je bila samo neostvarena želja, spašavali smo se kao naivna djeca, prečesto.
Nekad sam te voljela, nekad sam te mrzila. Često uzrokovao si suze, često budio si bijes.
Nekad sam sanjala o bijegu samo da te dotaknem, ponekad sam te uspijevala i dotaknuti dok stajao si hladan gledajuci kroz mene.
Sve uloge koje sam bila za tebe u meni pretvaraju se u maglu, a ona najlosija, Marla, ostala je zarobljena negdje daleko od istine.
Moja najsjajnija zvijezda, Orion koji me vjecno prati.
Znam da si uvijek tu, ali se vise ne trudim osjecati, jer svaki moj osjecaj rezes ostrim nozevima. Svakoj mojoj suzi obicavas se nasmijati a svaku mrznju prigrliti.
Razbijala sam vaze, ostavljala krhotine kipova iza sebe, mijenjala smjerove vjetru, plakala, preklinjala, vristala, odustajala, odlazila i vracala se. Ti si uvijek samo stajao. Proslost je precesto zaboravljena, ponekad ju oboje ozivimo, jer prica jos nije zavrsena....
Naslanjam se na ogledalo, koristim crveni ruž da ispišem posljednju poruku svome Orionu, ali ruž je odavno potrošen...

Tražim te u rijecima, lazima i loše koristenim rečenicama.
Sve je uvijek stavljeno u krivi kontekst.
Osvrcem se nadajuci se da cu te ugledati kako trcis prema meni izgovarajuci napokon onu istinu koja stoji izmedu nas, cineci zrak gustim i teskim za disanje.
Mozda sam tvoja vjecna inspiracija, ali ja ne zelim da ti postanes moja.
Ne zelim se hraniti lijepim, teskim rijecima koje govore ono sto ti jesi.
Ne zelim zivjeti trenutke zaustavljene na one sekunde, one sekunde o kojima sam oduvijek mastala.
Ti si tu.
Osjecam, iako te naizgled nema.
I ne odlazis, ti ostajes.
Oprastam ti svaku laz koja je dotakla tvoje usne iskrenim glasom. Oprastam sve ono sto trebala bih zamjerati jer ponekad netko zasluzi nezasluzen oprost.
Nisam naivna djevojcica, iako mi je moram priznati to najdraza uloga.
Nisam zato neiskrena, vec samo ogradena ljubicastom koju si dotakao.
Tvoji bijeli zidovi, ponekad su - pomislim, previsoki za moja krila.
I mogu ih preletjeti, osjecam da mogu. Ne trazim kljuc, ne trazim laksi put.
Samo jednu jedinu priliku da moja krila pokusaju ici dovoljno visoko da pobijede Bijeli zid.
I cekam. Mogu cekati.
Vrijeme uvijek presporo prolazi, ali jos smo mladi.
Tesko je znati da placas tude grijehe i da ne mozes uciniti nista da to promijenis osim cekati.
Njoj si dao kljuc i ona ga je bacila u nepovrat.
Ja ne trazim kljuc, samo jednu priliku da vidis da moja krila mogu letjeti vise od necijih tudih.
Dok ne postane prekasno, dok i ja nisam postala necija tuda.
Jer jos uvijek zelim biti tvoja.
Jos uvijek zelim sve ono sto smo mogli, jos uvijek zelim sve ono sto mozemo, jos uvijek zelim sve sto cemo moci.
Izazivam te recenicama u iscekivanju reakcije. Izazivam te svim raspolozivim sredstvima jer ne mogu pustiti.
Nikad me nitko nije ucio pustiti.
Nadam se da ovi monolozi postat ce bespotrebni.
Nadam se da necu morati citirati "srecan cetrnaesti februar svima na ovom svetu, ma da ga nesto nisam ni slavio".
I da onaj osjecaj koji te prode nakon citanja nece biti zanemaren i odbacen kao nesto bezvrijedno, jer moja krila se tek spremaju pokusati let.

Oduvijek sam znala da nisi tu. Da tvoji dodiri ne znače ništa, da tvoje riječi oplakuju moje lice samo dovoljno dugo da ušutim - kako krikovi postali bi nečujni.
Otiske svojih prstiju utiskivala sam duboko u tvoju vrelu kožu, valjda naivna nadajući se da to ima dublji smisao.
Svojim očima neustrašivo sam gledala tvoje oči, pred tobom stojeći gola, dok razbijena ogledala oko nas govorila su tišinom.
Posljedni komadić ametista, čvrsto obgrljen mojom šakom, poslužit će kao oštrica istine.
Gledaš me, pojeden strahom.
Razjapljena usta i bačene ruke.
Nevjerica.
Zarivši ametist duboko u vlastito srce, ispustila sam preglasan krik, a ti - odskočio si u stranu. Plava krv potekla je niz moje golo tijelo, drhtala sam kao pero na vjetru - suze su još uvijek prozirne.
U našim glavama vrtio se film o mogućim razrješenjima.
Dok oboje smo stajali kao ukopani zureći tupo jedno u drugo, ti bježao si daleko, najdalje što možeš, a ja sam vodila ljubav s tobom.
Ti gradio si zidove koji će me spriječiti, a ja vodila sam ljubav s tobom.
Ti pronalazio si svake sekunde nove razloge da odeš, ja vodila sam ljuba s tobom.
Vrištao bi da možeš.
Udario me da smiješ.
Plakao da se usudiš.
Umjesto toga ti marljivo gradiš hladan prebijeli zid koji ne propušta ljubičastu boju.
I dok si na pragu odlaska, ja vodim ljubav s tobom.

Citav svemir skriven ispod njegovih obrva.

Gledajuci ju kako vrti se na ringispilu s kojeg ocajno zeli sici, pozelio je zaustaviti vrijeme. Uzeo je njenu stvarnost u svoje ruke, i skinuo satenske trake sa zapesca njene krvave ruke, obecavsi da nikad vise nece biti mucena. Rasirenih zjenica promatrala je oci koje bile su sve ono sto je ikada pozeljela.
Strah.
Strah je uvijek sprecavao najbolje stvari da se dogode.
Prekrivsi se svojom ljubicastom, htjela je ne htjeti od njega nista.
I dobila je puno.
Istinu koja nije bolila.
Osmjeh koji nije lagao.
Poljupce koji brisu krvave oziljke.
I tek pokoji rijetki zagrljaj koji smiruje njenu dusu.
A jos uvijek je htjela ne htjeti nista.
Dok hvatao ju je rukama i zaustavljao vrijeme na sekunde da ju upita zasto bjezi, ona je bjezala ona je jako bjezala, bjezala najdalje sto moze, samo da moze ne htjeti od njega nista.
Pustila je da joj podigne glavu i makne kosu s lica. Da pogleda njene suze u oci.
Pustila je da ju dotakne ovlas, sasvim slucajno.
Pustila je da mu govori svoje istine i pustila ga da govori njegove.
Htjela je od njega ne htjeti nista.
Ringispil je netko opet ubacio u prvu brzinu i iako ona ne zeli opet blizu vrtlogu zivota, taj isti ringispil ju zove da uzme jos jednu voznju.
Izmedu njega i ringispila stoji sasvim izgubljena, gledajuci njega kako hoda po rubu.
On samo sto ne ode.
Voli njene istine, voli ih vise nego sto ih je volio bilo tko prije, voli njene istine dovoljno da strah pusti da se najbolje stvari ne dogode.
Ona odustala je od ringispila jer zamrzila je tu igru vrtnje u krug koja nikad nije bila smijesna.
I jako ne zeli da on ode, jakojakojako.
Kako da ju gleda u njene vlazne oci dok strah ga koci u svim njegovim namjerama, kako da sazna treba li ju maknuti od ringispila i hoce li onda biti njegova.




Htjela je od njega ne htjeti nista, a sada od njega zeli Sve.

Grlila sam te i grebala noktima tvoju kozu dok udisala sam ono sto znala sam da je nasa posljednja laz, da nase sebicne duse jos samo nakratko prestanu boliti.
I nije to bila stvarnost.
Nije ovo stvarnost.
Stvarnost je netko izbrisao na dan kad je rodena Lillith.
Zderacicu muskaraca pozderao je muskarac.
Proklete ironije sudbine.
I vracamo se uvijek se vracamo, i grabimo,i pohlepni smo i zelimo jos.
Jos jos jos, jos samo malo lazi koja bila je mekana poput baloncica od sapunice i pruzala nam sigurnost.
Disala sam tebi u uho jer molio si me to, grlila sam Zlatka jer voljela sam tako. Gledao si me ocima svjetlecim u mraku i lagao si mi da me opet dotaknes, a ja sam lagala sebi da mi ne lazes.
Zapetljali smo se jebeno previse, zapteljani smo toliko da nikad necemo izaci van citavi i neozlijedeni.
Budi ono sto jesi, ja bjezim u veliki svijet gdje me nitko nece stici primjetiti dok lokve krvi oko mene postaju sve starije i starije.
I nema klinca u kolicima, nadam se da nema.
Nema nas i nema vise nicega.
Sve je prazno, a prazno je zarazno.
A song to say goodbye dok grlim Marchela i Balasevica koji pomoci ce mi kroz ovaj svijet.
Zbogom, budi to sto jesi.
Zbogom, volim te.
Zbogom, budalo koja nikad nece shvatiti.
Zbogom Zbogom Zbogom.
I sram te bilo.
Zauvijek.

pozdravljam se od lazne stvarnosti i odlazim daleko, gdje netko cuva, gdje vise ne boli. zatvaram oci da skupim suze i drzim se cvrsto, cvrsto na tlu. sanjam velike snove o velikoj buducnosti i hranim svoju izdaju velikim gradom. stiscem se u guzvi i ostajem bez zraka od previse ljudi a premalo onoga doista potrebnog. i nema te, vise te nema i nikad te nece biti. nece te biti jer nasilno se brises iz stvorene stvarnosti, iz istine koju za mene izgradio si na lazi. nekad si me volio, nekad sam mislila - da me volis. nekad je bilo stvarno, nekad bilo je ovisnicki. trebala sam te onako kako dijete treba mamu, a potreba je bila veca jer ti si trebao mene. i spasavali smo se medusobno i drzali se skupa. barem sam tako mislila. bili smo skupa, ja zbog istine, ti zbog lazi. nije bilo bolno bilo je najljepse od svega. bilo je puno snova i nadanja, bilo je previse tereta da se krhka stvarnost temeljena na lazi ne bi raspala. i znam, sve znam, premda ti to nikada necu reci. znam za svaku laz koju si mi izrekao, samo to nikad nisam podijelila s tobom. bila sam za tebe ona cura koju si mastao rezati nozem na komadice. rezao si me polako svakim danom i pojeo svu moju ljubav hladnokrvno zahtijevajuci jos, a ne nudeci nista. i boli kad cujem tvoje ime dok hodam velikim gradom, boli kad naletim na neku pjesmu, boli kad se spotaknem o jos neku tvoju neotkrivenu laz. i poznajem ti dusu puno bolje nego sto mislis, i znam svaki tvoj iduci korak. utapaj se u svojim lazima, sve one nece ti biti cak ni ime, sve one proci ce tvojim zivotom i ostat ces sam, sam kao sto si uvijek bio, toliko sam da ce te samoca pojesti. i znat ces onda sto je znacila ljubav one budale koja ti ju je dala. i htjet ces ju nazad. jer sve one nece imati znacenje makar ga ti pokusao stvoriti. naprema budali koja ti je pokusala otkriti znacenje ljubavi one ce biti sivo. sivilo oko tebe dok boris se da ne potones.
a ja odlazim dalje, gdje netko znat ce sto znaci voljeti mene, gdje ce netko cijeniti moju suzu i nece joj nikad dati da nastane.
zbogom ljubavi, znam da ces ovo procitati, ali nisam dovoljno hrabra da te suocim sa tvojim lazima tebi u lice.
Tockica

Isprana smeđa kosa razasuta na travi.
Molitve Majci Zemlji. I Ocu Nebu. (nekome tko cuje).
Nikad nisu bile uslisane.
Staklo jos uvijek oko nje, a ona nikada ne prestaje.
Jede ga, žvače ga dok krv joj kapa niz usne a suze odaju sram.
Sram sto opet dala je da voli.
Srami se nevjernice jer vjerovala si u krivo.
Srami se kujo, jer tvoje suzne oci opet su varale samo tebe.
Srami se za svaki osmjeh.
Srami se za elektricnu svjetlost i treperenje u mraku.
Uhvatila je cvrsto kosu i vristeci je cupala sa sebe.
Izbrisati proslost. Izbrisi proslost na svaki moguci nacin i ne daj joj povratak.
"Zelja za carobnom gumicom da brisem tuzna stanja, suze razocaranja. Raspertlane duse hodam ulicom."
Gumicu nitko nece baciti s neba, niti ce njegov zagrljaj odagnati bol. Hvala sto stojis uz mene i sto me gledas dok placem, sto me grlis i slusas Shearwater sa mnom u kisno nedjeljno poslijepodne.
Neuroticnost u vrtlogu oko nje.
I suze bole
Bole onako kao kad Josef dobije nozem u srce. Kao psa, u srce.
Asocijacije i metafore i matematicki apsurdi, six pack, shearwater, suze i smijeh, nada i bol, tuga i osmjesi, setnja misticnom maglom i stezanje oko srca... sve postala je jednolicna masa ispranih trenutaka, a perilicu je okrenuo na vise od devedeset. Citati upute prije koristenja bio je zaboravio.
I sad je potrgana, previse oprana.
Nadji bolju za sebe rekao bi netko, ali bolje nema,
Moja partnerica u prevari žderala je svoju anoreksiju ispod mosta i plakala u Seinu a meni preostala je samo zamuljana voda i neka proslost koju carobna gumica ne brise.
Jer ona ne brise LAZ.